|
SACHA COKLJAT ONLINE |
| Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests |
|
Igre plinskih svitaca
Gledam ih, crnce ugljenih očiju,
što vrište, svijajući se,
nanizani na užarenu motku
sijevajućih varnica,
koja cijepa
smrdljivo, zombijevsko nebo iznad mene,
u kojem poput utvara,
lutaju moje izgubljene ljubavi.
U meni tvoj grleni smijeh, pantero,
odzvanja,
slike manijačkog hvatanja života
i naših pokušaja
u mreže za leptirove igre
i mreže za ljude.
Sjećam se grešnih igara vjetra
u tvojoj kosi,
što se pretvoriše u izgubljene odjeke,
miješanje plača i smijeha u nekoj priči,
u paklenu apokalipsu malih plinskih svitaca,
kojoj se naivno prepustišmo.
Sjećam se naše ljubavi
što smo je ko aveti gradili u lažima,
udahnjujući joj moć
našim slabim dušama,
upinjući se pred gladnim čavkama,
našim krvolocima pod maskama pajaca.
Evo me u zrcalu
gdje se smijem ogavnoj figuri kretena,
beznadno ambicioznog snoba,
figuri amebe kako se razvlači po staklu,
tu, u licu djeteta morbidnih
i veselih kazališnih slika,
zadovoljstva i grijeha.
Majko božja,
ali što se dogodilo s vjerom u tebe
i u kojem je trenu pukla hrabrost,
kamo se rasplinula.
Sve moje ljubavi, slatke iluzije,
magija blistavih, moćnih kamenčića,
za olujne noći bačenih u more,
rugajući mi se,
odletješe u sposobnost drugih,
u kurvinsku fiestu pogani i prijevara.
Iz dječjeg smijeha,
u kapljicu krvi s noža bezbrižna arlecchina.
Iz glava naivaca,
majko božja,
brodicama od šuškavog papira,
hitajući k tebi,
sretne ovčice,
ravno u pakao,
plove.
|
|
|
|
|
