|
SACHA COKLJAT ONLINE |
| Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests |
|
Odraz
Koji ti ukradoše osmijeh
glasa njihova se bojim.
Moći takvoj istupiti sam nemoćan.
Na valima bijesa svoje lađe isukuju
i u jezerima suza svoja tijela rose.
Koji te lancima okovaše,
ti im duboko se klanjaš
i otrov iz šalica njihovih
ti rado piješ.
Za okršaje ja nemam snagu
jer srce u meni još bestid ne pozna,
tek, evo, u samoći, za te pjesmu tka.
Tvoje lice više obris nema,
ispili su sve čim ljubav zrači;
prolazeći tako, poput sjena,
nit' ne žele svoja lica naći.
Nijemo žalim dušu koju sobom nosiš,
nadajuć' se samo da zlo kratko traje.
Stazama sad tmurnim što za njima hodiš,
možda neka tuga tebe k meni šalje.
Koji te zavedoše,
nit krvnici nit zvijeri,
preslaba im tijela, ukradene duše.
Ne znaju ni sami što po svijetu čine.
Možda traže ljubav,
očajni i bijedni,
negdje u daleku,
negdje iz dubine.
|
|
|
|
|
