HTJEDOH TE LJUBITI SNOM
Htjedoh te ljubiti snom
ove noći,
tvoju i dušu svoju, u istu
rijeku sliti.
Večer bila je kasna, a ja
na mostu od kristala samog.
U očima mojim osmijeh očiju tvojih,
duboki odraz zelene i
bistre vode u beskraj što teče
vidjeh i
čudesan, nestvaran put;
rijeku što magijom vodi
- zaljubljeno promatrah -
tad radosti mojoj kraj ja ne slutih.
Ali htjedoh sanjati tebe,
da snom te dotaknem nježno,
i usne tvoje vječnost na usnama
mojim da budu,
ko što rijeka utire put
vječnosti svojoj.
A onda se u plavetno bijelom i
spokojem okupanom gradu nađoh.
I ceste tamo nisu bile ceste,
već mostovi, od kristala svaki,
a kristal svaki od suze radosti i
suze tuge stvoren.
Umjesto trave i mirisna cvijeća,
o, kakvih li sve boja,
tamo živi kamenčići svjetlucaše.
I krenuh nekamo,
a srce ustreptalo i radosno u meni,
dok ispred svake stope moje,
kaleidoskop rubina i smaragda blještavih,
purpurnih i nestvarnih
boja, kakve ne vidjeh nikad,
tamo se nađe.
I reče mi neki glas,
niti jedan kamenčić da uzeti ne smijem.
Jer svaki je kap iz oka,
i dijamant kap je svaka,
te grad u suzi tako blješti.
A u suton,
neba gustog i plavog i
duginim bojama prožetog,
želja moja od
glasa božanskog
jača bješe,
i kleknuh ka tlu što
teklo je ispod mene,
rukom nebo dodirnuh,
da mi oprosti,
pa kradom taj dragocjen,
plavozeleni kamen u šaci skrih.
Htjedoh te sanjati noćaš,
makar mi se srce u hladan kaleidoskop
pretvorilo,
ali tko će mi odgovoriti
i ikad hoću li znati
je li me čula duša tvoja
ili put do staklenog grada moga
ti ne možeš naći.
