|
SACHA COKLJAT ONLINE |
| Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests |
|
Immortala |
|
Venecija,
opet se kupa u svjetlosti
i plovi na jednom mjestu,
poput mene, vječno putujući,
s okusom soli u zraku
i mirisom bačene ribe,
s gizdavošću preplanulih venecijanaca
i znatiželjnicima na Lidu;
Veronom pod Mostom
i nečujnom mjesečinom,
evo, čini me ponovno gondolijerom,
zanesenim poetom,
do bola zaljubljenog
u tebe, božanska Hebo,
moja sluškinjo i glumico,
strankinjo iz geta šesnaestog stoljeća.
I evo gdje iznova želim
utkati vjerno u svaki stih,
svoj dah i poniznost svoju
iz prvog jutra ljubavne priče
i kapi od soli
što s bradavica tvojih grudi sišem,
djeteta i muškarca tek rođenog poput.
Samo na tren, doživjeti te božice moja,
svu toplinu i boje slatkog i prljavog
umiranja maurskog dana
želim
i opet sebe ti dati.
O, svom hrabrošću i snagom svojom,
običnim riječima smušenog stranca,
o hipu svetosti što ljubav stvori
ti želim reći,
jednako zbunjen i jednako plah,
kao tada kad spazih tu bakrenu kosu,
tu iskru vječnosti u vrevi kad vidjeh
i poput rijeke ti započeh teći.
O, ljubi me, gutaj me, Hebo,
ukradi od vječnosti djelić sekunde,
uživaj besmrtnost,
to sam ja, tvoj putnik
i utočište za umorne kroz vrijeme.
Još jednom, o, tako,
tiho ispusti vrisak,
odzvanjaj do bola, u beskonačnost,
Venecija će oprostiti.
Gledaj je, upamti je,
tu staru damu
što nas prepozna
i pomiješa suze s kapima mora,
tu primadonu, prpošnu i čednu
i doživi nas, božice moja,
na kraju.
|
|
|
|
|
