Make your own free website on Tripod.com

SACHA COKLJAT ONLINE

Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests

venecija_1.jpg

SERENISSIMA, (Scenarij, motivacija)
 
*Rađeno po romanu "Shylockova kći", E. Jong*
 
 
 
Opisati ljubav, a osobito ljubav besmrtnog pjesnika Williama Shakespearea i jedne sasvim obične (ili?) glumice četrdesetih godina, imenom Jessica Pruitt, koja je iz Los Angelesa u Veneciju doputovala iz više razloga, teško je.
 
Shakespeare je, koliko god u svoje vrijeme običan smrtnik, plašljiv mladić koji (ipak) luduje za avanturama, (jer kako drukčije inspirirati dušu; istinska poezija je samo ona koja krvari ili ona koja je ludo zaljubljena ili pak ona koja poput vagabunda ili poput broda u boci, besciljno luta) za nas ipak pjesnik zarobljen u okvire nekih prozora vječnosti, iza kojih, poput zraka koji kontinuirano porađa vrijeme na jednom istom mjestu, odzvanja žudnja za neutaženom ljubavlju. 
                                                             "Vječnost nam je bila na usnama
                                                                i u očima,
                                                               Blaženstvo na pognutim čelima
                                                               našim."
 
A kako udovoljiti toj silnoj žudnji, toj strasti, ljubavi koja je sposobna uroditi sićušnim luminom vječnosti iz čijeg bljeska isijava radost i smirenje i ne dozvoliti joj da se zagnoji ogorčenjem, svim tim inferiornim elementima ljudske ćudi, ubojstvom ili samoubojstvom?
I kako je za pjesnika božica koju je štovao sa svakim udisajem zraka, ma gdje bio i u bilo kojem vremenu, njegova muza, majka njegovih soneta i drama, Bijela božica čiji je poljubac istovremeno i paukov ugriz i mjesto gdje ona ostavlja svoj pečat, svoje kristalne suze, božanske suze, bijeli sok vječnosti; tako je i film savršena magija, perfektan mehanizam u kojem se može doputovati zrakoplovom Alitalije iz Los Angelesa na projekciju filma u dvadesetom stoljeću i jedne večeri, (u kojoj je izvor magije čarobni prsten vječnosti) naći se u isti sat i na istom mjestu ali u šesnaestom stoljeću i okružen sasvim stranim/novim (umrlim?) krajolikom.
 
Život glumice Jessice Pruitt je u njenim četrdesetim godinama zašao u onu fazu gdje se žena glumica, stujući ćudoređe, mora zauvijek oprostiti od njenih uloga innamorate i, ili prihvatiti ulogu u trećerazrednoj soap trakavici (bivše supruge, bogate usjedjelice...) ili - a što se rijetko događa - ostati u Veneciji i nakon venecijanskog bijenala (i dodjela nagrada filmovima za koje se to najmanje očekivalo) i nakon histeričnih i pompoznih dana regate, ostati tamo u ono vrijeme kad počne puhati hladni vjetar s Alpa, kad se svi kanali zamrznu i kad se Venecija pretvori u grad u kojem ledeni vjetar briše kroz sive i zaleđene calli, a Venecijanci konačno dobiju vlast nad Venecijom.
 
Razlog njenog ostanka u Veneciji, dakle, bio je najavljeno snimanje Björnovog filma "Serenissima", svojevrsne prerade "Mletačkog trgovca".
Između prihvaćanja kojekakvih epizodnih uloga u histeričnoj produkciji Hollywooda (koje zasigurno donose čitavo bogatstvo) i strpljivog čekanja u hladnoj Veneciji na svoj umjetnički ali skupi film (koji se vjerojatno neće isplatiti), Jessica se odlučuje za ovu drugu mogućnost.
Tu treba igrati glavni lik, kćer bogatog i nesretnog, starog Židova iz geta šesnaestog stoljeća, Shylocka, koja se (slučajnost?) zove Jessica.
 
                                                                   ***
 
Prva sekvenca u filmu počinje krajem priče: Jessica (dvadeseto stoljeće) sjedi na krevetu u svome apartmanu hotela "Excelsior" i u rukama drži scenarij filma "Serenissima".
Oduševljena je, iako još uvijek u groznici i ne potpuno zdrava, onim što upravo drži u rukama i što čita. Ta priča, priča koju ona treba snimati na lokacijama Venecije je čitav jedan život koji je ona proživjela u Mletačkoj Republici šesnaestog stoljeća, kao prekrasna mlada Židovka, okružena skupocjenim stvarima, koje njen otac uzima kao zalog za dukate, a koje zapravo ne pripadaju njoj jer ili će ih se nakon izvjesnog vremena ponovno vratiti prvotnom vlasniku ili će ih se prodati bilo kome drugome.
 
Ali u šesnaestom stoljeću je živio i William Shakespeare. Ostavlja svoju čangrizavu ženu (koju voli i koju je nekad još više volio) i svoju obožavanu dječicu i zbog zaduženosti kod svog prebogatog patrona, svog ljubavnika ili zbog silne i istinske ljubavi koju je prema Earlu od Southamptona, imenom Henry Wriothesley, osjećao, odlazi iz Engleske. Između ostalog, zato što je kuga zatvorila kazališta, a mladi glumac-pjesnik svoj kruh zarađuje na pozornici, pa se otiskuju ka Serenissimi, želeći osjetiti slane kapi Jadrana na licu i vidjeti kako se glumi u Mletačkoj Republici.
 
"Tko mene bira, dat će i pregorjet sve što ima.", kaže Shakespeare.
Kaže to više pjesnički, nego samouvjereno ali to postaje ipak dovoljnim razlogom da mladi i bogati Harry, kako ga je zvao, zorno motri na njega, da mu plaća dugove ma gdje i ma koliko ih napravio, da ga ljubi i da ga svojata.
"Ali rizik je jedini siguran izbor.", kaže pjesnik i prihvaća ulogu poniženog ljubavnika, gdje na putu do Venecije i u njoj samoj, Harryju u potpunosti dozvoljava da konzumira svoju neobuzdanu i strasnu ljubav prema njemu.
 
Prilikom ceremonijalne venecijanske pogrebne povorke u dvadesetom stoljeću, na ispraćaju bivšeg muža Jessicine prijateljice do posljednjeg počivališta, pojavljuje se stara vještica Arlecchina i Jessici daje čarobni prsten, prekrasan svjetlucavi kristal, s pramenom bakrenaste kose u njemu, svezane u čvor.
 
"Upotrijebi ga pametno. Sada je vrijeme u tvojim rukama.
  Vrijeme ne postoji. To je fikcija koju smo sami izmislili
  da sebi udovoljimo. Baš kao i život. Ili smrt. Putuj kroz
  vrijeme po volji. Ti sama najbolje znaš da mrtvi nisu
  bespomoćni. Nema smrti, samo promjena svjetova.", kaže Arlecchina.
 
Tko je Arlecchina, je li ona doista vještica koja može snažnom čežnjom prizvati čak i mrtve s drugoga svijeta ili je ona samo jedna pogrbljena starica, Amerikanka koja je ostala živjeti u Veneciji, kako su govorili, nakon što je prestala njena karijera glumice u nijemim filmovima; to zacijelo nitko pouzdano ne zna. Bitna činjenica je da Jessica susreće Arlecchinu, kako u dvadesetom, tako i u šesnaestom stoljeću, samo u različitim kostimima. Vještica ostaje vještica kroz vječnost i kao što jedan pjesnik kaže:
"U kojemu zlu malo dobra nema?
  Savršena duša ničemu ne teži.",
tako i Arlecchina ima ulogu zaštitnice, svojevrsnog koordinatora zbivanja radnje između stoljeća. Jer u umjetnosti, pa tako i u filmskoj, sve su granice propusne i nepostojane - čak i granice vremena.
Jessica Pruitt je u Veneciju došla zapravo iz više razloga. Kao članica festivalskog žirija. Zbog sudjelovanja na projekciji svog filma "Žena u paklu". Zbog početka snimanja novog filma "Serenissima" - stvarne prerade "Mletačkog trgovca", onoga što je zapravo već proživjela: ležeći u hotelu "Excelsior" u teškoj groznici i u bunilu otplovivši nekuda (slučajno) u šesnaesto stoljeće ili čega se je prisjetila u novoj inkarnaciji dok je ležala u grozničavoj vrućici ili, a što je u umjetnosti (možda i u zbili) jednako moguće, paralelno otplaćujući svoj usud na jednom te istom mjestu, samo u dva različita vremena i u dvije različite uloge.
U priči su i William Shakespeare i Jessica Pruitt/Shylock besmrtni.
Postoji nešto što ih spaja i što ih tjera da iznova doživljavaju neobuzdanu, burnu, strastvenu ljubavnu vezu i da na koncu opet bivaju razdvojenima. Poput prognanika. A progonstvo je najteža kazna na koju se nekoga može osuditi. Gora i od same smrti.
 
U Veneciju se, između ostalog, Jessica vratila, ne bi li na bilo koji način (kako, to nije znala) pomirila sebe sa svojom mrtvom majkom, pomirila u sebi osjećaj krivnje i ogorčenosti što joj je majka ostavila sav teret života nakon svog samoubojstva, a dok je Jessica imala samo četrnaest godina; što joj je priuštila tu "privilegiju" da se brine o svome malom bratu Pipu, o zaostavštinama djedova i potraživanjima bivših ljubavnika njene majke, o novcima čiji je nasljednik postala tek na papiru.
A njena se majka, njena posljednja majka, majka iz dvadesetog stoljeća, ubila u stanju ludila, upravo u Veneciji jedne miholjske večeri, dok je na skalinama unajmljenog venecijanskog ljetnikovca djevojčica Jessica čitala (upravo) Shakespearove sonete.
Upravo tu scenu majčine smrti, možda ni sama svjesna te činjenice, Jessica je uvijek iznova u Veneciji pokušavala prizvati i napraviti konačan obračun s majkom, sada kada je sve (a ništa nije) gotovo i kada je ona skoro u godinama u kojima je bila njena majka kad si je oduzela život.
 
                                                                     ***
 
Ali sada je ona Židovka Jessica, prekrasna djevojka koja živi sa svojim starim ocem, lihvarom. Ali što je čovjek drugo u Serenissimi mogao biti nego lihvarom, ako je želio opstati i ako je bio Židov?
Kako se našla u toj ulozi, ne zna. Ili ne zna u potpunosti. Arlecchina joj je dala čarobni prsten.
I opet se jasno prisjeća svoga života glumice u dvadesetom stoljeću, a opet, s druge strane, dobro su joj poznate sve stvari u getu i izvan njega, govor starih Mlečana, izmiješan sa židovskim i njena uloga poslušne kćeri, koja i ne sluti da će pojava mladog engleskog pjesnika promijeniti tijek njenog života.
 
Na prijelazu između svjetova, trčala je Jessica venecijanskim ulicama, izgubljena, očekujući da će vidjeti bilo koji dokaz da je to sve samo igra, san, halucinacija ili još jedan kazališni komad, kojeg su priredili venecijanci sa dobrim nosom za trgovinu, predstava koja se održava na otvorenom i gdje sudjeluju mnogi statisti, ne bi li na taj način privukli još više turista.
Međutim, Venecija više nije imala "Excelsior", debele bambine koji veselo skaču u potrazi za autogramima, blještavilo i televizijske antene na krovovima.
Umjesto toga, pusti, pješčani Lido preko kojeg se u galopu moglo jahati na konju, smrad ribe i smrad u svakoj ulici od bačenog sadržaja noćnih posuda, mrak i - geto.
A sada je Jessica bila izvan geta, a bilo je već ono vrijeme kada niti jedan Židov ne smije biti izvan njega, poslije zalaska sunca.
 
- Vrijeme je da sve signorine pođu svojim kućama! - povikalo je lice stražara koje je ispod grimizne kape izgledalo surovo, a isukani mač u njegovoj ruci nije slutio na dobro.
Jessica se okreće i tužno odlazi u Ghetto Vecchio, k svome ocu.
I tu susreće Willa Shakespearea. U mračnoj i uskoj uličici se zamalo sudare, našto on podigne glavu, susretne njen pogled i reče:
 
- Tko još ikad volje, do na pogled prvi?
 
Tu se njih dvoje upoznaju. On je zadivljen njenom ljepotom i pristao bi čak i na to da bude Židov, ako bi ga to približilo njenom srcu.
Ona mu govori kako ga je upravo ona pozvala da dođe (kako, to ne govori), a on joj odgovara da je pozvala tek jadnog glumca što sate svoje trači šepireći se i jadikujući na pozornici, šarenu ludu, bijedno ništa pod plaštom veselosti što putuje amo, putuje tamo, vezan za plemenitog gospodina, patrona čijim željama ugađa.
Ona mu na to odgovori da će vrijeme sve razotkriti i izliječiti, a on njoj da se ne šali s ožiljcima što nikad ne osjetiše ranu.
Tu ih razdvaja Jessicin otac Shylock, koji vičući govori kako je odveć kasno da bi jedna djevojka, a k tome još i Židovka, bila izvan kuće.
 
- Kući, curo! Zanemaruješ svoje dužnosti za Sabbath - zagrmlje otac.
 
"Već ljubovcom njegovom u srcu, mislima ga pratim. Kamo ode sad?", misli Jessica dok žurno ide kući.
 
                                                                      ***
 
William se vraća Harryju i nalazi ga gdje se kocka s mornarima, okružen kurtizanama. Na Harryjevo inzistiranje da mu kaže gdje je bio, ovaj mu odgovara da je bio u getu i da je sjetan jer je vidio jednu prekrasnu mladu Židovku, ženu koja nije samo običan zemaljski stvor, već nešto poput božice, netko koga bi on doista mogao voljeti.
Na te njegove riječi Harry reagira vrlo ljubomorno i agresivno, govoreći mu da od sada više nikamo ne smije poći bez svog gospodara i kaže mu neka se sjeti svojih riječi: "Tko mene bira, dat će i pregorjet sve što ima.", a što zapravo znači da je Harry to shvatio ozbiljno i da im nema druge doli da imaju samo jedan drugoga.
 
Iako William odbija, Harry ga prisilno odvodi na jedan usamljeni otočić imenom Mazzorbo, na kojem se nalazi sumorni samostan s visokim tornjem, prekriven bršljanom, samostan koji se uzdiže iznad mora, okružen samo visokim čempresima.
U samostanu žive redovnice, opatice ali čije je glavno zanimanje zapravo zabavljanje bogatih i bluda željnih gostiju, poput Harryja. Harry Willa, dakle, odvodi na otok kurtizana, kako bi zajedno s njim sudjelovao u putenim i razvratnim orgijama, čemu su zapravo obojica skloni.
I tu, na zidovima tornja, s unutarnje strane, Will spazi bezbroj uklesanih muških i ženskih imena, što vrlo privuče njegovu pozornost. Na upit upućen Harryju, kakva su zapravo to imena, ovaj mu odgovara da su to imena krštene djece, čije su duše otišle ravno u nebo iz dotičnog tornja. William je duboko potresen, a ovaj mu objašnjava da su to djeca redovnica; rođena, krštena i udavljena s ustima još uvijek punim majčina mlijeka.
Penjući se uz mračne stube, nailaze na bezbroj takvih pločica i William zaključuje kako je Venecija zapravo grad užasa, gdje se ubijaju tek rođena dječica kurvi, kako ne bi smetala njihovim obiteljima i kako kurvama ne bi smetala u bavljenju njihovim poslom.
 
Will se budi s glavoboljom, nakon noći koja ga je odveć iscrpila.
Pogleda Harryja, čije je golo tijelo prebačeno preko njegovih nogu i polako, kako ga ne bi probudio, izvlači se ispod njega. Zatim pogleda oko sebe i vidje tri redovnice kako spavaju, prebačene jedna preko druge poput zmija. Onda pogleda dalje i vidje još jednu redovnicu, koja je spavala po strani, čije su dojke bile okrugle i nabrekle, a bradavice smeđe poput dudinja i čiji je trbuh visoko ispupčen i napet, te Will zaključuje kako je ova redovnica trudna. Njeno lice je bilo lice djevojčice od nekih šesnaest godina i dok ju Will pomno promatra, ona se počinje buditi. Nakon što je vidjela kako ju on gleda, ona se zacrveni i nijemo počne plakati, tiho mu rekavši kako bi dala sve na svijetu, čak i vlastiti život, samo kad bi to dijete, koje je zavoljela, mogla ostaviti na životu. Will u tom trenutku reče da i on ima djecu koju je ostavio i o čijoj sudbini ništa ne zna već nekoliko mjeseci i nježno je upita kako se zove, a ona mu odgovori da se zove Giulietta.
Kako on u tom trenutku vidje da iz nje ističe prozirna tekućina, kvaseći baršunasti jastuk na kojem leže, smočivši čak i njegove gole noge, ispružene pokraj njezinih, reče joj da brzo pronađe mjesto gdje bi mogla roditi, a da to ne vide i ne čuju njene okrutne sestre. Giulietta mu na to odgovara da je to uzalud jer bi one ubile dijete čim bi ga pronašle ali da ipak zna za jedno takvo mjesto, međutim, nije sigurna da li bi bila sposobna otići tamo u takvom stanju. A to je mjesto, naglašava, jedan pusti otočić blizu samostana, na kojem živi jedan ludi pustinjak ali koji nju voli i za kojeg je sigurna da bi joj pomogao. Will je nježno primi pod ruku, govoreći joj kako će joj on u svemu pomoći jer osjeća da to mora napraviti, te kako će se njih dvoje iskrasti iz samostana i na barci otploviti do tog otočića. Uskoro to i napraviše, uz velike muke. Nakon što dolaze do čudnog starca, Giulietta pada na slamu koja je bila razastrta svuda po sobi i počinje se znojiti, jecati, bacati glavu s jedne strane na drugu, izmučena bolovima. Misleći da će joj tako olakšati muke, pustinjak zahvaća malo vode iz vjedra, prinosi joj k ustima i ona počinje žedno piti, na što Will reče da misli da to nikako nije dobro.
Tren nakon toga, djevojka se oglasi užasnim, životinjskim krikom, uhvati se za trbuh i upne se čitavim tijelom, a Will joj raširi noge i pred njegovim se očima ukaza tijelo sitnog dječačića. Will ga lako pljesne po sićušnim leđima i dijete snažno zaplaka, a kad mu je čula glas, Giulietta se uspravi, pogleda ga, nasmiješi se, uhvati se za grlo i odjednom počne povraćati i gušiti se u vlastitom izbljuvku, da bi netom ispustila dušu. Will ju podiže, govoreći pustinjaku kako joj nije smio dati da pije, udara ju po mlohavim leđima ali ona se ne budi. Nakon što prereže pupčanu vrpcu, Will čvrsto ovije patrljak vrpcom, glasno govoreći kako je prepuklo srce plemenitog anđela. Pustinjak odnekud dovodi kozu, te izmuze mlijeko u vjedricu, pa u maloj mješini, namijenjenoj za vino, pomiješa s vodom, te daju djetetu piti.
 
                                                                           ***
 
William bježi s otočića i dolazi u geto, moliti Jessicu, Shylockovu kćer, da nađe spasa tom djetetu ali joj na njen upit, kako je došao do njega, ništa ne odgovori, plašeći se da će ga ona okriviti zbog bluda kojeg je počinio i tako ništa ne htjeti poduzeti.
Jessica mu govori da bi kršćani, ukoliko bi saznali da se u Židova nalazi njihovo dijete, napravili mnoge grozote židovskom puku, a ako to dijete bude nađeno mrtvo u getu ili u blizini geta, zasigurno bi došlo do pokolja Židova. Kada joj Will na upit da li je dječak obrezan odgovori da nije, Jessica reče da ju je doveo u zbilja veliku opasnost ali da postoji jedna mogućnost da mu pomogne jer joj srce i razum tako nalažu.
Jessica mu govori kako  u planinama, iza gradića Bassana, živi jedan ugledan i bogat prijatelj njezina oca, Del Banco, koji, iako Židov, uživa mnoge povlastice zbog liječničkog zvanja i velikog imanja njegovog brata ali da je žena Del Banca jako nesretna jer je nerotkinja. Odlučuje, dakle, nagovoriti oca da ju prije zime pošalje u vilu Del Banca, kako bi njegovoj ženi, navodno, donijela skupocjeni ogrtač od samurovine, podrijetlom iz Moskve, koji joj je bio obećan. Na upit oca, kako to da se upravo pred početak zime sjetila tog obećanja, Jessica mu odgovara kako nikako ne bi bilo pametno od njega (oca Shylocka) da ne održi svoje obećanje dano Del Bancovoj ženi jer se nikad ne zna kad takvi prijatelji mogu ustrebati. Otac, iako teška srca, ne sluteći da ona zapravo želi prokrijumčariti dječačića do Del Bancove žene, kako bi ga ova usvojila, dopušta joj odlazak, govoreći da nema toga što ne bi dopustio svome jedinom djetetu ali da jednako strahuje za njen život. Jessica mu govori da se ne brine jer će se preodjenuti u kršćanskog mladića i tako doći do Del Bancove vile imenom Montebello, visoko u planinama.
 
Will i Jessica se, glumeći dva mladića i zavežljaj, na konjima upućuju do prebivališta Del Banca.
Među njima se na putu rađa još veća, obostrana žudnja ali ju nemaju prilike konzumirati jer ih progone dva jahača, dva plemića ali zapravo kockara i razbojnika - Bassanio i Gratiano, ljudi kojima Will duguje veliku količinu dukata, koju je izgubio na kocki, a što Harry više, ljubomore radi, nije htio podmirivati.
Stoga ova dvojica slijede Willa, želeći ga ubiti i odrati mu kožu.
Zahvaljujući stečenoj prednosti, Will i Jessica dobivaju na vremenu, izmiču progoniteljima i dolaze pred vrata vile Montebello.
 
Ulazeći u vilu, Will i Jessica prvo začuju zvuke virginala iz neke udaljene sobe, a pred njima se pojavljuje vještica Arlecchina, koja im se podrugljivo smije, sada u ulozi sluškinje Signore Del Banco, i u drugom kostimu. Arlecchina se približi djetetu i ono zaplače, a ona, luđačkim pogledom gledajući Jessicu, kaže kako je sada (Jessica) upoznala moć prstena i odlazi pozvati Signoru Del Banco.
Signora Del Banco je oduševljena djetetom i odlučuje mu postati majkom, obrezati ga i odgojiti kao Židova. Još uvijek misleći da su to dva mladića, Signora Del Banco im zahvaljuje na najljepšem poklonu što ga je za života dobila i govori im da su u njenom domu  uvijek dobrodošli, ma tko da su i bez obzira na vjeru, te da će u njihovu domu iste večeri biti održan bal pod maskama i velika gozba.
 
Will i Jessica ostaju sami u odajama za goste i tu prvi put vode ljubav. Na njegove riječi kako ona mora biti njegova, Jessica mu odgovara da je neizbježno da to sada učini čitavim tijelom, nakon što ju je već odavno obljubio očima.
U dvorani počinje zabava i tu su svi kostimirani; Jessica u kostimu Innamorate iz trupe commedie dell'arte, a Will u kostimu Harlekina.
U jednom trenutku, jedan gost odjeven kao Brighella - lopov, žigolo, lažljivi spletkar iz Bergama, pojavljuje im se iza leđa i tapše Willa po ramenu, na što se ovaj okrenu i u prvi mah ga ne prepozna. Međutim, ovaj mu šapće njegove stihove, sikće ih kroz zube s rastućom prijetnjom i Will prepoznaje Harryja.
Na Jessicin upit kako to da je on tu i kako to da zna da su njih dvoje tu, ovaj odgovara da mu je stalo da zna što taj bludnik (Will) radi i da bi i nju isto zanimalo da voli bijednog pjesnika, koji se kocka kao lord, kurva kao glumac i kukavno se skriva kao Židov.
Harry, ispoljavajući svoju silnu ljubomoru, inzistira na tome da obljubi Jessicu jer zna da je Willu do nje najviše stalo; na što ga ovaj preklinje da to ne čini, već da njega baci vukovima ali Harry odgovara da mu se oboje moraju pokoriti jer će Bassaniu i Gratianu dojaviti ispod kojih maski se Will i Jessica kriju, dajući im do znanja da su i Williamovi progonitelji nazočni zabavi.
Will upita iza kojih maski se oni kriju ali Harry mu ne kazuje, već i njega i Jessicu, prijeteći i gurajući ih oštrim bodežom, odvlači sa zabave i dovodi u mali, židovski hram, gdje pokušava silovati Jessicu pred Willovim očima.
"Ti je ljubiš jer znaš da ja je ljubim", Harry citira Williamove stihove, "Ah, Wille, ako ti i ja doista smo jedno, onda - ona samo mene ljubi, puste želje!", govori Harry, izazivajući Willa i trgajući donje rublje sa Jessice.
Međutim, Will se Harryju baca na leđa i između njih započinje tučnjava, dok Jessica to promatra. Kada se Will našao na podu, a Harry nad njim, Harry izvlači svoj bodež i prinosi ga Willovom grlu, te držeći tako bodež prislonjen na Willovu žilu kucavicu, govori: "Poljubih te prvo, zatim ubih!", i ljubi Willa u usta strastvenim poljupcem. U tom se trenutku u hramu pojavljuje jako strujanje vjetra i čuje se škripa zahrđalih vratnica, a vrata se otvaraju i na njima stoji Arlecchina, koja se hihoće i maše velikim snopom zahrđalih ključeva. Za njom utrčavaju maskirani Bassanio i Gratiano, koji skaču na Harryja i odvajaju ga od Willa, uz povike i psovke kako im bijedna propalica duguje funtu mesa i kako će živog odrati tog bijednog stihoklepca.
Kako Bassanio doista prislanja bodež na Willovo bedro i počinje sjeći, Jessica vrisne i u očajanju moli Arlecchinu za pomoć, koja nepomično stoji i s uživanjem promatra okrutan prizor. Arlecchina joj, međutim, odgovara kako ona (Jessica) na prstu ima svoju magiju i Jessica podiže promrzlu ruku prema svijetlu, zagleda se u kristal koji jako svjetluca i u sebi viče, a da ne pušta glas:
"Neka Will Shakespeare živi kako bi pisao!", našto u hram utrčava njen otac, Judah Shalach Shylock, izbezumljen od bijesa.
Sada svi muškarci žele ubiti Willa ali se počinju krvnički boriti između sebe jer svaki od njih želi imati to pravo da ga upravo on ubije. Jessica ponovno u očajanju traži pomoć od Arlecchine, a ova joj odgovara da pusti muškarce da se poubijaju međusobno jer je to krajnja ženska magija i hihoćući se, dobacuje joj zahrđali ključ, zapovijedajući joj neka izvuče pjesnika, a ostale neka zaključa i potom nestaje u zraku.
 
Dok Jessica i omamljeni Will bježe natrag, nailaze na prizor izbezumljenih lica pod maskama, kako vrište, guraju se i panično bježe u mjesečinom obasjanu noć. Na čelu te gomile se raspoznaje Del Banco, koji prestravljeno viče da su došli seljaci s vilama, grabljama i bodežima, hoteći poubijati Židove koji su žrtvovali kršćansko dijete. Na Jessicin upit gdje se dijete nalazi, Del Banco odgovara da je s njegovom ženom skriveno u kući i nastavlja bježati. Will i Jessica, promatrajući okrutne prizore ubijanja, načas se skriju u labirintu od živice, a onda oprezno, šuljajući se kroz snijeg, dođu natrag do vile.
U vili, nečujno hodajući kroz dugačke hodnike i uspinjući se stubama, iz jedne prostorije začuju dječji plač i pohitaju tamo. U kraljevski namještenoj prostoriji, u kutu se nalazi kolijevka u kojoj spava dječačić, a Signora Del Banco, licem ukočenim od užasa, govori im neka odlaze jer ugrožavaju život djeteta. Na to joj Will odgovori da je ona ta koja ga ugrožava jer vila više nije sigurna i samo što to reče, u sobu utrčavaju tri seljaka s vilama i motikama, vičući kako su Židovi ukleli ljetinu, donijeli sa sobom rani mraz, snijeg i led, kuge i zaraze.
Jedan seljak htjede ubiti dijete ali Will u trenu izvuče bodež i raspori ga od pupka do grudi. Will uspješno odbija napade drugog seljaka, dok je Jessica stisnuta u kut s djetetom, a treći ubija Signoru Del Banco, bodežom ravno u grudi, našto Will hitrim ubodom u oko ubija njega, već iznemogao.
Još uvijek oprezno, prolazeći pored leševa i gazeći krvlju natopljeni snijeg, Will i Jessica s djetetom, u štali uzimaju dva konja i bježe u nepoznato.
 
Jessica i Will, umorni od dugog jahanja, s djetetom na njenim i ukradenom kozom na Willovim rukama, radosni su kada uz obalu ugledaju žućkastu, staru vilu, zapuštenog izgleda, smještenu u vrtu zaraslom u korov i povijuše. Ulazeći u vilu vide tragove nečijeg žurnog odlaska; blatne, razbacane čizme po podu, hrpice suhog lišća, razderane plaštove i ostatke gnjile hrane, te tu odlučuju prenoćiti i odmoriti se. U trenu ih preplaši iznenadno lupetanje krila i pogledavši uvis, ugledaju sovu kako se mahnito ustremljuje ka djetetu u Jessicinim rukama. Will bezo s poda uzima poderani plašt i tjera sovu koja razbija prozorsko staklo, te odleti van, pretvorivši se u pogrbljenu Arlecchinu, koja se okrenu ka njima i hihoćući se, namignu.
U noći su dijete i Will privijeni uz Jessicu i umorni spavaju čvrstim snom ali Jessica je budna i osluškuje snažne korake nekoga u čizmama, koji odjekuju napuštenom vilom. Ona se diže i izađe na hodnik, uplašena, a onda se iza ugla pojavi Harry, još uvijek u prljavom i poderanom kostimu Brighelle. Na Jessicin upit gdje su ostali, on joj kaže da su se Bassanio i Gratiano međusobno poubijali u Montebellu, a da njen otac nije tako vješt jahač, kao on, Harry, koji umije jahati i koji će ju jahati, ne kao Mlečić, nego kao Englez. Ona ustuknu ali on je zgrabi za ruku i svilenim rupcem zaveže usta, te ju gurajući i podbadajući bodežom, odvede u neku drugu odaju. Tamo ju baca na krevet i trga s nje odjeću, te ju pokriva svojim tijelom i silom ulazi u nju, a da se ona previše ni ne opire, već izgleda kao da mu se prepustila.
Dok Jessica vrišti od užitka i kad taj užitak dostiže vrhunac, čuju se koraci u hodniku, a onda se na vratima pojavljuju Will, s djetetom na rukama i Shalach, njen otac, te na trenutak obojica stoje zapanjeno.
Nedugo zatim, Shalach zaječi poput ranjene životinje i počne si čupati kosu, govoreći kako njegova krv i meso pripadoše razbojniku, te zgrabi Jessicu za rame i naredi joj da se odjene. Zatim dohvati dijete iz Willovih ruku i Jessicu, još uvijek polugolu, s odjećom u rukama, odvodi van. Will i Harry idu za njima skroz do trijema, šute i ništa ne poduzimaju. Jessica se okreće prema Willu i pogleda ga sa znakom pitanja, suznih očiju, dok ju otac tjera da se uspne na konja, vičući kako ne da svoje dijete, niti svoj zalog.
 
                                                                          ***
 
Jessica leži na samrtničkoj postelji u kući svoga oca, u getu i dozivlje svoga usvojenog sina, imenom Judah. Dječak od nekih dvije godine prilazi krevetu i ona ga nježno pomiluje, smiješeći se.
Nakon toga, u bunilu, znojna, Jessica se baca po krevetu i kada na trenutak uspije otvoriti oči, iznad sebe vidi gomilu izobličenih lica; lica pod bijelim maskama sa dugačkim nosevima i kao iz daljine, čuje glas: "Tako bog kažnjava bludnice...!", a onda pored sebe vidi lik Arlecchine koja govori kako je jednom davno obećala nešto njenoj majci, koja je u Veneciji izgubila volju za životom i sa čijom se smrću (Jessica) bori dugi niz godina. A to je obećanje da će Jessicu štititi od svake nevolje, kako nju, tako i njenu djecu. Govori joj da će mali Judah biti lijep i sretan, te da će znati da je dijete kratke ali snažne ljubavi. Onda izgovori kako vrijeme ne postoji i da je to samo fikcija koju su ljudi izmislili da sebi udovolje, poput smrti ili poput života. I nakon što reče da ne postoji smrt, već samo promjena svjetova, Arlecchina nestane.
 
                                                                              ***
 
Umiruća Jessica leži na krevetu ali sada je njen krevet na površini uzburkanog mora, čiji bijesni valovi zapljuskuju njeno bolesno lice. Krevet pluta na moru ali sada se rub kreveta do njenog izglavlja pretvara u rub starog, trulog broda, preko čijeg boka visi Jessicina majka. To je zapravo leš njene majke jer umjesto očiju ima samo šuplje duplje, a koža visi u krpama s kostiju lica.
"Čini ono što ti kažem, a ne ono što ja činim", šapće leš majke, a na Jessicin promukli upit, što, majka joj odgovara da ju oslobađa svoje smrti i nestaje pod valovima.
Zatim se pred očima Jessice redaju slike onih koje najviše voli, a sve u magli, iz daljine i nakratko; lik njenog malog brata iz dvadesetog stoljeća, Pipa, čiji glas odzvanja dok govori da ju je uvijek obožavao, a zatim lik njene kćeri Antonie, koja iz školske torbe vadi vrećicu s gumenim bombonama i pruža joj, govoreći mamici da uzme i da će joj mede pomoći ozdraviti, na što Jessica ispruži ruke da zagrli Antoniu ali i nju odnosi zapjenjeno more.
Zatim njenom krevetu prilaze Will i Harry i izgledaju kao da hodaju po površini uzburkanog mora ali sada ponovno u odjeći elizabetinskih gizdelina. Will izgleda preplašeno i glasom punim ironije govori da mu nema druge nego da, kad je rob njegov, prati čas i doba kad on svoje želje reda, obraćajući se Harryju, na što mu ovaj odgovara da ga mrzi ako toliko to želi ali da, za Božju ljubav, prestane izvoditi lakrdije oko kreveta umiruće žene.
Jessica teško otvara oči i gleda ih pogledom punim ljubavi, na što Will progovara: "Zbogom, mila Jessica. Preskupa si da bi bila moja."
Jessica se smiješi i kaže Willu da ga oslobađa svoje smrti, a on joj u stihu kazuje: "Ljubav je moja ko groznica i žudi, za onim što mi bolest produžava", gledajući je očima punim zahvale i žara.
Zatim Harry klekne pored Jessicinih nogu i otkri pokrivač, te pribija svoje usne na njeno međunožje, govoreći da hoće isisati groznicu iz nje, a onda Will spušta svoja usta na njene usne i more se uskovitla, valovi se podigoše tako snažno da u trenutku prekriše krevet i njih troje.
 
                                                                             ***
 
U Shylockovoj kući, u sobu unose lijes i u tišini uzimaju Jessicino mrtvo tijelo s kreveta i polažu ga u lijes, obložen bijelim satenom. Nastupa mrak i tišina, kada se čuju samo jasni, ubrzani otkucaji srca Jessice. Zatim se čuju glasovi i Jessica (iz lijesa) razaznaje da ju nose niz strme stube, osjeti treskanje, a malo zatim čuje talasanje vode i osjeti kako lijes polažu u gondolu.
Zatim Jessica u sebi govori (što se čuje) da ne želi biti živa zakopana i pomisli na čarobni prsten, čija se slika iznenada jasno pojavi, a Jessicin glas zavapi: Utječem ti se Arlecchina za pomoć!", na što se pojavljuje slika lađara oko lijesa, njihova galama i panika, te kletve, jer se odjednom podigla oluja koja je donijela ogromne komade tuče i more koje je odjednom podivljalo. Paničnu galamu lađara u trenutku prekida iznenadni tresak groma i bljesak munje, kada se lijes prevrne i valovi ga odnose izvan njihovog domašaja.
 
                                                                                    ***
 
Valovi podivljalog mora bacaju crni lijes čas prema pučini, čas prema obali i u tom kovitlacu vjetra, kiše i valova, lijes udara o stijenu i puca. Zatamnjenje.
 
Šljunkovitu obalu Venecije dotiču blagi valovi Jadrana. Predvečerje. Iz mora se pojavljuju bose noge žene, a onda i čitava figura gole Jessice, čija je kosa puna morskih trava, smrvljenih školjaka i pijeska. Kako uspravljeno izlazi iz vode i drži opuštene ruke, tako joj s prsta skliznu čarobni prsten i potonu u more. Jessica podiže pogled i pred njenim očima se ukaza osvijetljena zgrada hotela "Excelsior".
 
                                                                                  ***
 
Krevet na kojem leži Jessica. Na vratima se čuje kucanje i sobarica pita tko je, a zatim otvara vrata, ne čekajući odgovor.
Lorelei, Jessicina prijateljica, ulazi s velikim buketom cvijeća. Sjeda na krevet do Jessice i sa osmijehom na licu, daje joj omotnicu.
Jessica ju gleda iscrpljenim pogledom, a onda Lorelei, pomalo zabrinutim glasom, kaže da je došao neki čovjek i donio tu omotnicu, te da je to scenarij. Još dodaje da će Björn kasnije nazvati, kako bi obavijestio Jessicu o početku snimanja.
"Toliko smo brinuli za tebe, znaš. Hoćeš li kavu?", upita Lorelei.
"Baš bi mi godila kava", kaže Jessica.
Lorelei izlazi iz sobe, a Jessica otvara omotnicu i vadi scenarij.
Na naslovnoj stranici piše:
                                        nosilac prava Björn Persson Productions, Ltd.
                                        treća verzija: siječanj 2002.
                                        za "Serenissimu"
 
                                                                      ***
 
                                                                       kraj
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

1tigerhead-med.jpg

 
© Saša Čokljat
Sva prava kopiranja i distribucije iz knjige Magično kazalište, romana Hanna Dawidowich, te ostala prava kopiranja sa ove stranice, zadržava autor.