Most prema tebi

MOST PREMA TEBI

Rekoh li ti ikada
tebe kad sanjam da
tu sna nema i
da najdosadniju kap kiše,
vjetar noćnog sjevera i
ovu samoću
volim
jer most prema tebi
čvrst i siguran,
blješti i korake čeka moje.

Nema slova beskrajnoj sreći,
ti kad se u mojim večerima pojaviš,
jesam li ti napisao kako je to
kad tijelo moje utrne od
traženja tebe u kaleidoskopu,
I koliko se puta slatkasto nasmiješim
dok čitam tvoje retke,
velike misli malih sadržaja,
dok zamišljam s tobom ljubav,
toplinu jastuka,
noćne mirise orijenta i
tebe koji ćeš zauvijek ostati
moja svečanost i
moje novo ispočetka.

Dok sad još jednom slatkasto umirem,
ušuškan uz tebe nakon
dugog spajanja s tobom;
Probuđenu do srži
ljubav,
u mirisu dunja
tamo gdje si ti, daleko,
prepoznajem.
Mirise tvoje sobe
tvoje krvi koja i
moje tijelo životom puni,
baš sve,
ko da nikad razdvajanja nije bilo,
prepoznajem.

Nebesku ljubav
s tobom, s tobom i još
bez prestanka;
golu i besramnu,
tvojih koljena preko moga tijela,
obojenu slatkim, ljubičastim
dudovima,
uživam bez pitanja,
hranim se i
opet tebi dajem.

Božanske suze,
vječnosti i
česme izvora života,
dok ih s tvojih bradavica napetih
u kriku tvome tihom sišem,
usnama prema preponama tvojim,
a kao magijom spojene nam usne u
jednom dahu,
ti prvi iskreni čovječe,
jesam li ti spomenuo
tu ljubav.

Tu ljubav,
ljepljivo mirisne rujanske večeri
u nama vulkani tjerani erupcijom,
uz bocu vina na travi miholjske bašte,
uz note koje tjeraju jedna drugu u
zaigranu pjesmu,
što skinuta do kože
pjeva toplim mostarskim