Make your own free website on Tripod.com

SACHA COKLJAT ONLINE

Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests

Ulomak:
 
 
Ernest Dawidowich je upoznao Hanninu majku 1946. godine, nepunih nekoliko mjeseci nakon što je pobjegao iz Europe.
Zgodna, mlada brineta, Amerikanka Lucy, volonterski je radila u jednom prihvatilištu za izbjeglice u New Yorku.
 
Lucy se sjećala tog trenutka uvijek s nekakvim tajanstvenim osmijehom na licu ali i primjetnom tugom u očima. On, mršav, crnook i crnokos mladić, čekao je u redu za obrok dok mu je ona na trenutak uhvatila pogled. Tih nekoliko sekundi, dok je on držao tanjur, a ona porciju hrane za njega, činili su se poput vječnosti. Vidjela je u njegovim očima i tugu i zbunjenost, vidjela je nekakav osjećaj krivnje i stida ali i onu radost življenja, onu iskrenost, kakvu imaju privrženi, ljupki psi.
Osmijehnuo joj se i od tada su danima razmjenjivali poglede.
 
Hanni je majka znala pričati o tim trenucima tuge i sreće, koji su se poput slapova prelijevali jedan u drugoga, ali nikada nije sezala dublje u njihovu prošlost. Zapravo, nije ni znala. On je bio šutljiv i tek bi ponekad progovorio nešto na lošem engleskom, ali joj je uvijek pogledom davao do znanja da mu se sve više sviđa i da bi joj najradije poklonio čitav svijet, samo da nije u situaciji u kojoj se nalazi. U situaciji bespomoćnog stranca, bez nekakve perspektive, polugladnog i loše odjevenog, stranca koji je došao tražiti spas i život u zemlji koja se zove Amerika.
 
Lucy je iz dana u dan postajala sve više otvorena prema njemu i na neki poseban način mu vjerovala, a on se njoj pritajeno divio. Bili su negdje istih, dvadesetih godina i osjećali su da se među njima rađa ljubav.
Ono što je ona saznala o njemu bilo je da je uspio pobjeći iz nekog nacističkog koncentracijskog logora, gotovo koncem rata. Njegovi roditelji, brat i sestra, nisu doživjeli taj dan izbavljenja. Ubijeni su u jednoj od posljednjih grupa logoraša i posljednje riječi koje je čuo, drhteći skriven u zahodskoj rupi u baraci, bile su riječi njegove majke: "Čuvaj se, sine!"
Onda je čuo plač, molitve, krikove, galamu vojske i oštar, dug rafal. Znao je, nema više nikoga na svijetu. Sam je. U trenucima je žalio što i njega nisu ustrijelili u toj grupi. Emocije su otupjele, razum je bilo teško kontrolirati i samo se trudio da se održi pri svijesti, da se ne uguši u gomili fekalija u kojima je čučao skriven.
 
Ni sam se ne sjeća koliko je dugo tako proveo, je li vani dan ili noć. Onda je ponovno čuo glasove: iznenadnu viku, galamu vojnika, pojedinačne rafale. Osjetio je da se vani nešto događa. Osluškivao je povike nacističkih vojnika i shvatio je da su u panici, da viču nešto o povlačenju. Bježali su.
Partizani su ušli u logor Jasenovac i to je za njega bilo oslobođenje. Dalje je sve izgledalo kao nejasan, maglovit san. Odnekud su se pojavljivali preživjeli logoraši, koji su izgledali poput smrdljivih zombija. Među njima je bio i Ernest. Bili su slobodni.
Većina tih zombija nije ni znala što se zapravo dogodilo, jesu li stvarno slobodni, kamo će poći i što će s njima biti.
U malom, hrvatskom mjestu Jasenovac, velikoj grobnici za tisuće ljudi, nastalo je zatišje.
Trebalo je skupiti snagu, zaboraviti i krenuti dalje. U izbjeglištvo.
 
 Hannina ispovjest, ulomak:
 
U ovom trenutku ne znam hoću li uspjeti izdržati do kraja. Znam da moram pokušati jer, ako bih sada posustala, moje riječi nikada ne bi došle do tebe. A to mi je u ovom trenutku najvažnije. Da ipak jednog dana čuješ i moju priču.
Nekad sam bila sigurna u svoju snagu, imala sam vjeru u sebe. A sada me je strah. Strah od sadašnjosti, od onoga što će biti i što ćeš ti misliti o meni. Čini se kao da sada, u ovom trenutku više ništa ne znam. Sve je nekako promašeno, izgubljeno. Okružuju me samo ovi hladni zidovi, čujem samo energične korake ravnateljice mog odjela, slušam česte ispade bijesa ili ludila drugih zatvorenica i čini se, čini se kao da sam se još jednom zatvorila u zatvoru. Možda je tako i bolje, sama sa sobom i svojim mislima.
U početku mi je strašno nedostajalo to što me nitko ne posjećuje. Svi u prostoriji za posjete sa svojim bližnjima, sa prijateljima, a ja, osjećala sam se kao da sam kužna. Mislila sam, zar je moguće da ne postoji baš niti jedna osoba, pitala sam se zašto. Ali oni su znali odgovor. Oni su znali zašto sam ovdje, sretni što je jedna zločinka smještena tamo gdje joj je i mjesto. Pa, i tada sam bila naivna, obična budala, koja je od takvih očekivala da je ponekad dođu vidjeti. Dok su oni, uvjereni u moj zločin, zadovoljno nastavili živjeti dalje, kao da se baš ništa nije dogodilo. Možda bi ipak još više željeli da sam mrtva. Koliko dugo su u meni odzvanjale riječi, kako je kurva zaslužila smrt, a ne da je netko hrani po zatvorima. To sam pregorjela.
I shvatila sam da imam i te kakvog razloga da živim, sve dok ne budem sigurna da sam ti rekla sve što sam htjela, onako kako najbolje mogu, dok ne budem sigurna da sam ti rekla istinu. Ne znam hoćeš li mi ikad oprostiti. Ne znam misliš li isto što i oni. Može li ikada u tebi biti mržnje koliko i u njima jer, ti si moje dijete, a u meni je samo tuga i puno pitanja na koja nitko ne daje odgovor.
 
Papir na kojem pišem dobivam redovito. Tu su mi izašli ususret. Zbog toga ne moram brinuti hoću li ti uspjeti sve reći. Pitam se jedino, kako, kojim načinom, kojim redosljedom? Kako ti sve reći kada se u meni prelama tako puno toga. Sjećanja naviru, a ja ih onda tjeram od sebe. Možda zato što ih se plašim. Ili zbog toga što je nekada bilo toliko toga lijepog, za mene gotovo svetog. A onda je jednoga dana sve jednostavno zbrisano, okaljano brutalnošću, nasiljem i mržnjom.
Ako budem šutjela, hladni zidovi ove ćelije nikome neće ispričati moju priču. Kada jednog dana napustim ovu sobu, u kojoj se nalazi tvoja slika; moj oltar, ostat će samo praznina i nitko neće reći da je ova zločinka bila i majka. Ako i budeš ikada ovo čitao i ma kakav bio tvoj zaključak, sjeti se: nosila sam te, rodila sam te i imala te, sve iz ljubavi. Iz takve ljubavi koja je za mene čak i u ovom trenutku sveta.
Htjela bih ti zato ispričati istinu, onako kako je bilo i zbog čega je bilo. Možda ćeš jednom reći da je to samo moje viđenje istine ili laž ali neka. Ja ću ipak pisati. Istinu, onakvu kakva je bila od samog početka, pa sve do ovog trenutka, kada se nalazim u prostoriji gdje je prozor rupa okovana zahrđalim rešetkama. Tako bih željela osjetiti kako je to hodati slobodno vani,  osjetiti kapi kiše na dlanu. Ali toga u mome svijetu nema. Samo gledam kroz ove rešetke, gledam to visoko nebo i mislim o tebi.
Možda bih željela steći tvoje prijateljstvo, jednog dana. Ili pak, kao i prije, previše tražim. Znaš, negdje duboko u sebi vjerujem da postoji ljudsko biće koje bi me moglo razumjeti, koje bi bilo u stanju proniknuti u svu moju bol, u ovu dušu, koja je umorna i slomljena. Tko zna, možda ove suze, koja sada nijemo teku, neće biti uzaludne.
 
Vjeruj mi, u ovom trenutku, čak mi je i drago što sam sama. Barem se u ovoj tišini mogu koncentrirati na to što ti želim reći. Sjećam se, nekad sam se znala tako blesavo smijati. Svemu. Običnim, malim stvarima. Vjerovati ljudima. O, da, vjerovala sam im...
Ponekad pomislim, kada bih samo imala nečiju podršku, možda još uvijek ne bi bilo kasno, možda bih ipak ponovno naučila živjeti. Samo, ne želim da ikada osjetiš bol kakvu ja osjećam sada, ne daj da te povrijede. I nemoj prestati vjerovati. U dobro. Jer, to dobro negdje ipak postoji.
Dala bih sve, a ništa nemam, kada bih te još samo jednom mogla vidjeti, dotaknuti, vidjeti osmijeh na tvome licu.
I sada, sine moj, dok se prisjećam njega, tvoga oca, onakvog kakav je bio nekad, nekad davno, na mome licu nisu samo suze. Taj njegov lik, koji se uvijek iznova pojavljuje, kao u magli, taj mi lik daje snage za još malo smijeha.
 
Ispričat ću ti priču o dvoje zaljubljenih, mladiću i djevojci koji su željeli živjeti, zagrliti čitav svijet i samo biti sretni. A tada doista i jesmo bili sretni. I vjerovali smo da nitko i ništa tu sreću ne može poremetiti.
Nemoj niti u jednom trenutku, sine moj, pomisliti kako od sebe pokušavam stvoriti mučenicu ali ako to tako i izgleda, onda je to samo odraz onoga što nosim na duši, onoga što me boli i što moram nekome reći. A taj netko si ti.
 

 
© Saša Čokljat
Sva prava kopiranja i distribucije iz knjige Magično kazalište, romana Hanna Dawidowich, te ostala prava kopiranja sa ove stranice, zadržava autor.