Make your own free website on Tripod.com

SACHA COKLJAT ONLINE

Welcome | Novosti - News | Magicno kazaliste | Hanna Dawidowich | Serenissima | Neobjavljeni stihovi | Galerija - Photos | Knjiga gostiju - Guests

Ž R T V O V A N J A

Čudan je stvor taj čovjek.

Podnese i one udarce što ni najčvršća stijena ne bi mogla izdržati. Uzmimo, primjerice, valove. Valovi udaraju, biju, nemilosrdno uništavaju ono čudnovato kamenje, zbijeno u kompaktnu masu.

Međutim, tijekom godina, bolje reći, tijekom stoljeća, otpor stijena posustaje. I onda, to nije više čudna i nemilosrdna planina, to nije više steroidima nabijen bilder, onda je to samo gomila kamenja.

Ali, čovjek nije takav. I po ljudima je tukla gomila nevolja, i sami su pretrpjeli mnoge patnje i strahote. Ne kao stoljetna kornjača ili kamen!

Ljudi su udarce vremena osjetili generacijski. Bili su to udarci koji su se urezali duboko u gene.

Mnogi su posustajali. Mnogi su se pretvarali u prah pri prvom naletu jačih valova. Poput likova iz nekih biblijskih prizora. Bilo je, međutim, onih koji su čak osjetili patnje vremena svojih pradjedova ali samim time, postajali su još čvršći, još jači i još neuništiviji. Bila je to većina. Čovječanstvo. Ono, koje se održalo tisuće i tisuće godina i koje će živjeti. Čovječanstvo, koje će kroz svoje hrabre borbe opstati još dugo.
Jer, ljudi ipak imaju srce. Oni dišu. I, ponestane li im zraka, oni se hvataju za grlo i grče se. Ali, ne prekidaju svoju borbu. U tom trenutku se bore jer znaju da, ne sačuvaju li sebe, budućim generacijama utiru put ka sigurnoj smrti.

I tako, spašavajući svoju golu kožu, spašavaju budućnost.

Ali vratimo se jednoj oazi u žarištu drugog svjetskog rata, bliže rečeno, našoj zemlji ali točno rečeno - Foči. Jer Foča je u tom vrtlogu smrti, u toj općoj agoniji bila, ne slobodna, nego - oslobođena.
Tek jedan od bezbroj primjera kako srce može učiniti čuda.

Gradić, do tada neprimjetan, tek obična mrlja na zemljovidnoj karti, odjednom je postao središte Jugoslavije.
Postao je odjednom stjecište ljudi svih vjera, ljudi od različitih majki, iz raznih mjesta o kojima će mnogi tek prvi put čuti. Vezalo ih je jedno. Vezali su ih isti ciljevi, isti strahovi i nadanja. Svi su oni bili i više nego presretni, kada su poslije višemjesečnog ratovanja, poslije teških borbi po zabačenim vrletima, šumama i napuštenim kozjim stazama, napokon mogli spokojno leći i sklopiti oči. Pa makar im jastuk bio kamen i ono malo trave izrasle iz njega.
I ne samo to! Napokon su znali da nisu uzalud ostavili nekad topla ogniišta, oko kojih se nikad više neće čuti cvrkutavi smijeh njihove djece.
Bili su tada više nego ljudi. Plemenita bića s hrabrim srcima. Znali su: Foča je slobodna! Foča je njihova. Da, čudno je reći to "njihova", kada nikada nije ni bilo drukčije doli tako. Njihova. Proleterska. Mala i slobodna.

Čudno je priznavati sebi istinu, kada znaš da je oduvijek i bila tu, u tvojoj glavi, u srcu, ali ju je netko daleko nadmoćniji i jači, jednostavno preoteo. Oteo istinu i strpao je u laž. Svoju prljavu, bolesnu laž. Ali ovog puta se radilo o velikoj stvari, radilo se o slobodi. Tu nije smjelo biti kompromisa. Tu se sa istinom nije smjelo trgovati.

Ovoga puta je u pitanju sloboda djeteta, opstanak nacije, opstanak društva koje je oduvijek bilo sposobno vladati sobom. A to društvo će jednog dana to i dokazati. Fočanska republika je najbolji dokaz da se to može. Fočanska republika je živi dokument, koji moramo smjestiti u svoja srca. Bila je mala ali ne i sporedna. Učiteljica čovječanstva. Svjetlost iza dugog, mračnog tunela.

Da je postojao netko besposlen, netko sa dobrim umijećem zapažanja, u vrijeme obrane naše zemlje od okupatora, i da je taj isti netko promatrao jednog običnog borca, jednog ratnika, dobro bi uočio velike promjene na njemu. I dobro bi se namučio da to sve sredi u svojim mislima i da svaki djelić velikog mozaika stavi na pripadajuće mjesto.

Do početka revolucije taj borac je bio običan proleter, bespomoćan da bilo što učini za svoju egzistenciju, makar za onaj minimum koji osigurava da njegova djeca, žena i on prežive (jer teško da se može više od toga), bio je to čovjek koji se ne razlikuje previše od neke jadne životnije, koju je imao.

Bila je to samo jedna individua u svom bezličnom univerzumu, slična drugim, individua koja se bori sa nemani što je proždrljiva, zla i nemilosrdna, sa aždajom koja u svojim kandžama ima polisu osiguranja svojih državnih funkcionalnih mjesta, pa samim time čuva svoj položaj i moć ali ne i ugled.
Jer ugled se ne može čuvati vrijednosnim papirima. Goli prosjak za koru kruha pred nemani i na koljena može pasti ali je se u svojim molitvama nikad neće spomenuti. Niti radi sažaljenja.

Taj hrabri borac u ratu je prije rata bio tek rob sa kojeg su skinuli lance i putem nekih lažnih, tek njima razumljivih spisa, dali mu novo ime: prodavač samog sebe, a radi sebe. Iliti kurva. Stoljeća polaganog slamanja ljudi. A takva slamanja uvijek prekine neki novi rat.

I posmatrač bi uočavao dalje...

Silna tuga bi mu preplavila dušu. Vidio bi jadnog, izmučenog mladića-starca, u tridesetim ili četrdesetim godinama, nesretnog, poraženog, bez nade.

A onda bi se radovao:

Uočivši da nije sam i da tako više ne može, proleter se udružuje. Ogroman broj ljudi gladnih pravde, skuplja se oko njega. Podižu ustanak i počinje revolicija.

A siva kuga iz crnog mraka, pojavljuje se na obzoru. Smrt što kosi nevidljivom kosom, obavijena kukastim križevima i glavama koje su samo njoj lijepe. Mrtvačkim. Đavolje sjeme, jednom posijano, ponovno je urodilo jalovim plodom. Plodom imena Hitler.

Ali naš ratnik već odavno nije sam. Puno ih ima. Brane svaki pedalj svoje zemlje i kao da im sami anđeli s neba šalju nevidljivu snagu. Neprijatelja mrve njegovim vlastitim zlom.

Prolazi Kozara i njene crkve i pepeo ljudi u njima.

Prolazi Igman i smrznuti prsti, kasnije otkinuti, na nogama.

Prolazi Neretva i živi leševi... i tifus i ledena voda sa ljudskim glavama.

Prolazi Sutjeska i Kovačević Sava i poklik Marije na Prkosima. Ginu borci. Prolaze dani i

Jasenovac, gdje je noć trajala 1421 dan i gdje je smrt bila tiha kao da je na prstima hodala.

Kao u svemiru, u mnoštvu tome, živjela je slobodna Foča.

Zatim, predah poslije borbe, još uvijek s puškom i bombama. I obnova grada.

Djevojke, žene, djeco! Vi ljudi hrabri, koliko je sloboda svakome od vas darivala?

Sjetite li se vi neznane djevojke, hrabre partizanke, kad ste mrtvoga dragog vidjele i s nijemim krikom na usnama, druge ranjenike, uplakane previjale?

Pamtite li izgubljenu djecu i ubijene majke?

Ćutite li vašu krvlju natopljenu kožu, vašu jedinu šminku?

Radi slobode. Radi života. Zbog nečeg do tada vam nepoznatog, nečeg presvetog i najbitnijeg na svijetu. Vaše slobode i slobode djece koju gledate.

Sjećate li se vi ratnice, djevojčice, vlažnih zora i strepnje pred svitanje, a u vama noć?

O, sudbino!

Pa, taj posmatrač, ne mora to biti čovjek.

Moglo je to biti jedno obično i staro drvo. Pamtilo bi ono. I nadalo se... I kada bi moglo, na lišće bi suho progovorilo:

- Oni znaju zašto umiru!

- Njima mrtvi oči otvaraju!

Jer vidjelo je drvo i rušenje grada. Vidjelo i sela u plamenu. I ljude, bose i gole, izmučene strahom.

Je li itko vidio da ljudi u svojoj boli i muci, kao ispod giljotine dobivaju krila? Drveće nijemo je vidjelo. I upamtilo.

Čovjek nije stijena. Ne može se s njom usporediti. Kad srce boli i on se troši. Kad se nešto kroz vječnosti voli i on je vječan. Genetski. Kroz povijest.

Pamtite Foču! Il' fočansku republiku.

Ona je mnogima otvorila oči i očistila srca.

Zbog nje su mnoge duše izgubile lica i plamen postale.

Zbog nje i zajedno s njom su mnoge žrtvovane stijene ušle u historiju. I cijela je zemlja danas slobodna. Zbog onih kakve je ona imala.

 
© Saša Čokljat
Sva prava kopiranja i distribucije iz knjige Magično kazalište, romana Hanna Dawidowich, te ostala prava kopiranja sa ove stranice, zadržava autor.